Povijest Klobuka

Otkada su prvi Hrvati stupili svojom nogom na ovo tlo i otkada su tolike generacije hrvatskog naroda prošle svoje životne putove, prohujalo je evo gotovo četrnaest stoljeća. Koliko su tijekom toga razdoblja sinovi i kćeri Hrvata iz Klobučkog kraja utjecali na materijalnu, socijalnu, političku, kulturnu i duhovnu formaciju hrvatskog naroda u Klobuku, teško je reći i gotovo je sigurno da se to nikada neće potpuno saznati. Posebno je važno upozoriti koliko je kršćanstvo utjecalo na pojedince u hrvatskom narodu i što smo kao narod postigli na području kršćanske civilizacije. Ni tu se neće moći reći konačna riječ. I tu će trebati mnogo rada i truda. Uz ostalo trebat će odbaciti legendarne natruhe i primjese i nastojati doći do potpune povijesne istine.  Kršćanstvo je ovdje zasadilo stablo vjere što potvrđuju ostatci starokršćanskih bazilika iz petoga stoljeća. Jedna je otkopana na Crkvini, a druga u Vitini. Uz ostatke temelja sačuvan je i kapitel jednoga stupa.   Ovoj predaji koja u Isusu Kristu vidi istinsko vazmeno Janje izvor je u samim početcima kršćanstva. Pavao ističe korintske vjernike da žive beskvasni, u »čistoć i i čestitosti«, jer je »žrtvovano naše pashalno janje-Krist« (1 Kor 5,7). Tu Pavao ne predlaže neku novu nauku o Kristu - Janjetu, nego on se samo nadovezuje na bogoslužne predaje kršćanskog Uskrsa. Isus je, naime pogubljen uoči Priprave (Iv 18, 28; 19, 14.31) dakle na dan Pashe po podne (Iv 19,14), u isto vrijeme kad se prema propisima Zakona u Hramu žrtvovalo janje. Poslije njegove smrti nisu mu prebili noge kao drugim osudenicima (Iv 19,33), i evanđelist u tomu vidi provedbu obrednog propisa glede pashalnog janjeta (Iv 19,36; usp. Izl 12,46). Isus je nebesko janje. Mada u bitnome zadržava temu Krista ­uskrsnog Janjeta (Otk 5,9 sl), Otkrivenje slika potresnu opreku između slabosti žrtvovanog Janjeta i moći što mu je daje uzdignuće na nebo. Krist, Janje u svojoj otkupiteljskoj smrti, u isto je vrijeme lav čija je pobjeda izbavila Božji narod zarobljen silama zla (Otk 5,5 sl; 12,11). Sada sjedi s Bogom na prijestolju (Otk 22,1.3), zajedno s njime prima klanjanje nebeskih bića (Otk 5,8.13; 7, 10): eto ga opasanog božanskom vlašću. On je izvršilac Božjih odluka protiv bezbožnika (Otk 6,1 ss) i od njegove ih srdžbe obuzima strava (6, 16); on vidi eshatološki rat protiv udruženih sila zla, i njegova će ga pobjeda potvrditi za Kralja kraljeva i Gospodara gospodara (17,14;19,16ss). Opet blag kao ranije postat će tek kad se budu slavile njegove zaruke s nebeskim Jeruzalemom, koji znamenuje Crkvu (19,7.9; 21,9). Tada će Janje postati pastirom i povesti vjerne prema izvorima žive vode nebeskoga blaženstva (7,17; usp. 14,4) Takvu pouku i poruku su već kršćani prvih stoljeća imali u svojoj svijesti i svog Spasitelja u crkvama i bazilikama predstavljali kao Janje nad križem. Jedan starokršćanski prikaz sačuvao nam se u Klobuku.  Prema knjizi dr. fra Andrije Nikića: Događajnica Bosne i Hercegovine od 614.-1918. Mostar 2003. ime Klobuk spominje se: U popisu sela Imotske (nahija Imota) i Ljubuške krajine (nahija Ljubuški) iz godine 1585. spominje se Klobuk ("na Ilindan" selo).  Popis župa samostana zaostroškoga u Dalmaciji i u Hercegovini od 2.travnja 1599.: "Neka se znade koliko bih župa zaostroškoga manastira. Parvo koja se zove župa veljačka darža je jedan župnik počimajući od Primorja: Klenak, Kokoriše, Ravču, Koteze, okolo Vrgorca,Ora, Bubnje, Orovje, Veljake gornje i donje, Visoku, Kruševo sve do Rastoga što (j)e od bure, Vojniše, Klobukom, Tialjine, Šiljegvišta, Futicu, Ti(ti)nu, Probod, Darnje ljubi, Garljeovje..."  Godine 1693. Mletačka vojska osvojila Klobuk u Hercegovini.             Godine 1873. osnovana je samostalna župa u Klobuku. Župa je odijeljena od drevne župe Veljaci. Godine 1943. župa mijenja sjedište: seli se preko rijeke, počinje gradnja novog župnog stana (1943.-1944.). **STATISTIKA IZ 1742. GODINE  (ujedno i najstariji poznati popis) Klobuk ima 9 domova sa 64 katolika, 40 odraslih i 24 djece.   **STATISTIKA IZ 1768. GODINE   U Klobuku živi već 13 obitelji s 89 katolika, 65 odraslih i 24 djece.   1873. osniva se župa Klobuk (odvaja se od drevne župe Veljaci)  i broji 243 doma s 1.607 katolika, od kojih je bilo odraslih 1.090 sa 517 djece.   **STATISTIKA IZ 1881. GODINE   Prema izvještaju fra Martina Mikulića župa ima 1.749 katolika.   **STATISTIKA IZ 1883. GODINE   Zanimljivo, u selu je 1.883. stanovnika.   **STATISTIKA IZ 1887. GODINE   U izvještaju fra Tadije Beljana u župi je 2297. župljana, od toga 1412 odraslih i 885 djece.   **STATISTIKA IZ 1890. GODINE   fra Ambro Miletić piše da ima 2.319. župljana.   **STATISTIKA IZ 1893. GODINE  Prema pisanju fra Lovre Sopte u selu je imao 2.606 žuljana. 1895. godine župa ima 2.165 osoba (odlazi se u Ameriku), te je 1910. bilo 1.479 osoba. Od tada do pred rat (1914) broj stanovnika se naglo povećava i zajedno sa Šipovačom prelazi 3.000 duša. Visok je natalitet. Bolest i rat je do 1921. godine smanjili broj stanovnika na 2.393. 1932. godine broj domova se popeo na 530 i župljana je bilo 3.085. Godine 1940. župa Klobuk bez Šipovače (tada već neko vrijeme zasebna župa) broji 3.539. katolika, ( u drugom svjetskom ratu gine 136. župljana). 1948. broj osoba prema državnom popisu bio je 1.938, dok je 1953. bilo 1.994. osobe. Prema državnom popisu, godine 1961. u župi je bilo 2.024. osobe, dok je 1971 broj stanovnika bio 1.982. 1981. godine broj stanovnika je smanjen na 1.755. Godine 1991. župa ima 381 domaćinstvo s 1.972 vjernika, iste godine iz Klobuka iseljava 601 osoba i broj osoba do 1991. godine pada na 1.443 katolika. U 1997 godini u našem selu živi 1.345 katolika, dvije godine kasnije broj se gotovo i ne mijenja 1.348. 2001. u Klobuku živi 1.367 osoba...   Stari grob na Gračini, najstarijem groblju na ovom području Do dolaska bosanske vlasti u Neretvansku oblast splitski nadbiskup imao je ondje crkvenu upravu. Nakon obnove Makarske biskupije (1324.) Veljaci su bili sastavni dio Makarske biskupije. Franjevci iz samostana u Ljubuškom pastorizirali su vjernike u cijeloj Župi. Veljaci se prvi put sigurno spominju u darovnici bosanskog kralja Stjepana Dabiše od 25. travnja 1395. Tada je kralj svoje gospodsko selo Veljaci u Humskoj zemlji darovao svojoj kćeri Stani da ga uživa za svoga života, a nakon njezine smrti da to selo prijede u vlasništvo Jurja Jurjevića i njegove žene Vlatke, Stanine kćeri.  U šesnaestom stoljeću (1563.) Turci su porušili franjevačke samostane u Ljubuškom i Mostaru. Franjevci iz Ljubuškog povlače se u Zaostrog, odakle se brinu za sve katolike u Hercegovini. A kad su franjevci mostarskog samostana sagradili samostan u Živogošću, brinuli su se za katolike u Brotnju i Blatu, a franjevci iz Zaostroga su se brinuli za vjernike u Veljacima i Gabeli. Za Kandijskog rata (1645.-1669.) franjevci iz Zaostroga i Živogošća bili su prisiljeni napustiri brigu za vjernike iza brda. U prvo vrijeme zamijenili su ih franjevci iz imotskog samostana, a kasnije oni iz Kreševa.  U pisanim izvorima od XVI. do XIX. stoljeća župa Veljaci rijetko kada se naziva imenom Veljaci. Obično se zove Župa Ljubuški, ili Podljubuški. Uzrok tome je tvrđava u Ljubuškom koja je od prve polovice XV. stoljeća obrambena, a uglavnom i upravna ustanova. To izričito potvrduje biskup fra Marijan Bogdanović. On je 4. lipnja 1768. došao u selo Veljake po kojem je nazvana župa. Tvrdi pak da se ona župa zove i Ljubuški po tvrdavi koja se nalazi u sredini župe. Posjetivši župu Veljaci, tajnik biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. je u svom izvještaju zapisao:  Nakon što je obavio dužnost svoje pastirske službe u gore navedenoj župi prečasni je biskup sa svojima i sa spomenutim župnikom, nakon dva sata vremena, došao u selo zvano Veljaci, po kojem se i župa nazvala. Drugim imenom zove se i Ljubuški, po utvrdi Ljubuški, smještenoj u sredini ove župe. Budući da zbog vrlo opakih Tu­raka župnik nema svoje odredene kuće, primio ga je u svoju kolibu katolik Jure Jelavić i tu je prenoćio. Kad je svanulo jutro 5. lipnja, u 2. nedelju iza Duhova, presvijetli je biskup ispovjedio više pokornika a zatim održao misu na oltaru, koji je zbog stalne kiše podignut u onoj kući. Održao je propovijed puku, nekima podijelio svetu pričest a onima kojima je to bilo potrebno sakramenat potvrde. 6. lipnja 1768. presv. je biskup ustao vrlo rano i u pratnji trojice svećenika ispovjedio vrlo mnogo pokornika na groblju onog sela, gdje su podigli oltar. Miju Vištičića i Magdalenu Jelavić povratio je boljem životu: oni su zbog braka sklopljenog pred svjetovnim sucem u trećem (f.337v) stepenu svojbinstva''" upali u izopćenje. Iz mnogih razloga i zbog turskih nasrtanja on je podijelio oprost (od ženidbene zapreke) i odriješio (ih od izopćenja) a dobivenu djecu pozakonio. Posljednji je govorio svetu misu i održao revan govor o obdržavanju zakona (uz moto) "ako želiš ući u život, drži zapovijedi"; više je njih pričestio a mnoge je krizmao.  Istog je dana pregledao župnu administraciju i pronašao da se pravilno vrši. Pregledao je i sveti pribor, naime dva prijenosna oltara sa svim potrebnim za misu; naredio je da se od toga što prije izmijeni jedan kalež, predoltarnik i poderana alba. Zatim je pregledao župne knjige i našao da su od zadnjeg pohoda održane mise za puk i da je:   umrlo 45     [župa ima] kuća 135     onih koji primaju pričest 610     djece ili onih koji ne primaju pričest 325 .  Pošto je ručao, preč. g. biskup je dao sabranom puku blagoslov, uzjahao konja i s o. Antom Lekićem, župnikom ove župe Veljaci, i dvojicom naoružanih katolika stigao nakon pet sati vremena u slijedeću župu. U to vrijeme veljački župnik nije imao župnog stana, jer mu to nisu dopuštale turske vlasti. Tek 1797. biskup fra Grgo Ilić javlja da župnik ljubuške župe ima kućicu u Vojnićima, a biskup fra Augustin Miletić koji je 1812. pohodio Ljubuški, piše da ljubuški župnik stanuje u Šipovači.   Vjerski tek 1873. Klobuk staje na svoje noge. Trebalo je sto i trideset godina da dobije potrebne i prelijepe objekte: crkvu i župni stan. Prvi župnik je bio fra Pavo Petrović. Nastanio se u Kapelmahali, u jednoj potleušici. On je s jedne strane uzdizao župu živeći doslovno s miševima i zmijama. Fra Pavo je počeo gradnju starog župnog stana, gradnju je nastavio književnik fra Martin Mikulić. Kuća župna u Klobuku, duga je 12 m i 40 cm, a široka 8m i 60 cm. Kapelica, koja je sa svemu izvan kuće rastavljena, duga je 3 m i 70 cm, a široka 2 m i 75 cm. Fra Martin je sagradio i kapelu (4x3 metra). Dovršili su je njegovi nasljednici s narodom i uz pomoć franjevaca s Humca i Širokog Brijega. U župi su bila tri groblja s kapelicama s nepomičnim oltarima. Fra Tadija Beljan je nabavio zvono. Godine 1943. župa mijenja sjedište: seli se preko rijeke, počinje gradnja novog župnog stana (1943.-1944.). Narod nije lako prihvatio preseljavnje sjedišta župe. Biskup preporuča fra Dragi Stojiću: "Što Vama većma uspije sačuvati unutarnji mir i hladnokrvnost, to će se i buntovnici prije posramiti i kapitulirati". Kao crkva služila je dugo vremena kapelica u prizemlju stana i kapelica na susjednom grobolju.  Godine 1964. fra Vinko Dragičević sa župljanima i uz pomoć odseljenih Klobučana počeo je s gradnjom crkve. Svi su u nju uzidali dio sebe: znoj i novac. Posebno su pomagali: Vid i Ana Artuković, Ivan i Luca Artuković, Silvestar i Katica Petrović. Kasnije je poseban prilog dala obitelj Ore Rašić za mozaik Isusova uskrsnuća. Vjera i ljubav su ugradeni u ovo zdanje, koji se mogu ponositi i u sred Rima.  Još za života sv. Franje franjevci su s Jadranske obale - u Dubrovačkom zaleđu, ulazili u Hercegovinu i tu propovijedali. U početku 14. stoljeća njihova je djelatnost pojačana. Najprije iz samostana u Stonu i Slanom, a kasnije iz onih u Novom, Ljubuškom, Mostaru, na Bišću, u Konjicu i Blažuju kod Duvna oni pastoriziraju područje cijele Hercegovine koju rijeka Neretva dijeli na dva dijela. Na području zapadne Hercegovine podigli su uz pomoć dobročinitelja i vjernika 112 crkava. U organizacijsko­-pravnom smislu bili su članovi Bosanske vikarije, koja je osnovana 1339./40. godine.  Ni povremena turska nadiranja u Hercegovinu u drugoj polovici petnaestog stoljeća nisu dala smesti franjevce u njihovoj djelatnosti. Ahdnama, koja je dobivena prije zauzeća Hercegovine, bila je temelj na kome su franjevci i u Hercegovini temeljili svoju slobodnu djelatnost. Iz porušenih samostana u Novom i Bišću preživjeli franjevci nastavili su raditi iz samostana u Ljubuškom, Mostaru i Konjicu.          >Šesnaesto stoljeće je posebno tragični period za katolike i franjevce u Hercegovini. Nastavljaju se progoni, porušeni su svi samostani na području Hercegovine, a veliki broj pučanstva, što se zaključuje iz povijesnih izvora, islamizirao se. U sedamnaestom stoljeće franjevci u Hercegovinu ulaze bez ijednog samostana i crkve - a poznato ih je 112, ali njihova djelatnost nije prestala, nego traži nove oblike. Nisu mogli a ni smjeli obnoviti samostane ni crkve, nego su se regrutirali za rad iz Dalmacije, gdje su osnovali samostane u Živogošću i Zaostrogu.  Godine 1596. župa nosi ime Podljubuški. A prema dokumentu od 2. travnja 1599. franjevci iz samostana u Zaostrogu pastorizirali su župe: Veljaci, Nadjezerje, Podjezerje, Čitluk (Gabelu), Međugorje sa selima Bijača, Ardomilj (Hardomilje) i Ljubuški.  Pošto je Hercegovina bila blizu mletačkih teritorija, često su katolici i franjevci bili izloženi pljačkama uskoka i hajduka te osvetama Turaka.  Poslije bečkog rata Hercegovina je dobila svoje sadašnje granice a velik broj katolika predvođen pojedinim franjevcima iselio je u Dalmaciju. Fra Franjo Marinović 1696. godine uz pomoć subraće iz samostana u Živogošću odveo je iz Brotnja 736 obitelji.  Dana 20. rujna 1700. godine Starješinstvo Bosne Srebrene na svom sastanku u Baču donijelo je zaključak da župe u mostarskom i ljubuškom okrugu preuzme franjevački samostan u Kreševu, a one u duvanjskom kraju samostan u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci.  Požarevačkim mirom 1718. Turska i Mletačka Republika udariše granicu u hrvatskom živom tkivu odsjecajući od Veljačke župe Rastok i veliki dio današnje Vrgoračke općine.  Uspostavom Apostolskog vikarijata u Bosni i Hercegovini 1735. godine Hercegovina je prestala biti pod jurisdikcijom makarskih biskupa, koji su naprotiv i dalje željeli zadržati za sebe cijelo područje. Zbog nesporazuma apostolski vikar biskup fra Mate Delivić 1735. godine nije pohodio Hercegovinu. Iz te godine, kao i od 1626. pa sve do 1735., sačuvano je 29 izvješća makarskog biskupa s brojnim vrijednim podacima o stanju katolika u Hercegovini.  Od konca petnaestog stoljeća (1498J pa sve do veljače 1871. godine - kad je hercegovački mitropolita Ananija pozvao sve franjevce mostarskog kadiluka na sud da mu obrazlože zašto mu nisu predali porez - pravoslavni crkveni veliko dostojanstvenici (mitropolite, vladike i episkopi) pokušavaju pomoću fermana podvrgnuti svojoj jurisdikciji i katolike u Herceg-Bosni. Franjevačka dosjetljivost, uz velike novčane izdatke, nije im priuštila ispunjenje njihovih želja. Nažalost na području istočne Hercegovine, uz druge razloge, katoličko stanovništvo uvelike je prešlo na pravoslavlje.  Česte kuge i ratovi u sedamnaestom, osamnaestom i početkom devetnaestog stoljeća u Hercegovini prepolovile su ondašnje stanovništvo. Zajedno s katolicima nakon samaritanskog rada umirali su i franjevci. U reformama Turskog Carstva u početku 19. stoljeća sultani su u Bosni i Hercegovini, kao najisturenijem i najzapadnijem pašaluku, naišli na oružane otpore. Nesređeno stanje u Hercegovini iskoristio je Ali-paša Rizvanbegović te politički osamostalio Hercegovinu, sebe proglasio sultanom, a Mostar Carigradom.  Političkom osamostaljenju išlo je u prilog i crkveno. Stoga Ali­paša pomaže pothvat hercegovačkih franjevaca da dobiju dopuštenje za gradnju samostana i crkve na Širokom Brijegu. Bio je pri ruci biskupu fra Rafi Barišiću, prigodom njegova nastanjenja u Hercegovini, osnivanja Apostolskog vikarijata 1847. godine, gradnje biskupove rezidencije u Vukodolu, što je dovelo do pravnog uređenja franjevačke Kustodije 1852. godine.  Nešto ranije (1844. godine) franjevci rodom iz Hercegovine dobili su dopuštenje Svete Stolice da mogu graditi crkvu i samostan u Hercegovini i da njihovi novaci - njih trojica - mogu iz Kreševa nastaviti novicijat u Hercegovini.  Broj svećenika je rastao. Godine 1867. počeli su franjevci graditi i drugi samostan - sjemenište na Humcu kod Ljubuškog gdje je prenesen i novicijat. Kasnije (1890.) su podigli i samostan u Mostaru te u njemu 1895. otvorili prvi fakultet u Hercegovini ­Franjevačku bogosloviju.  Postoje relativno česti izvještaji apostolskih vizitatora i franjevačkih provincijala o stanju provincije Bosne Srebrene. Tako fra Ivan de Vietrija 1708. nakon obilaska naših krajeva piše:  "Prije nego počnem opisivati samostane i župe koje su unutar Bosanskog kraljevstva, da spomenem (koju) o životu siromašnih redovnika koji stanuju u samostanima, i župnika, koji služe po selima, kako je žalostan u svakom pogledu.  l. Spomenuti samostani u Bosni sagradeni su u najtamnijim i najstrašnijim dolinama toga Kraljevstva, a toj tamnosti pridolazi još niskoća zgrada, uskoća prozora sa željeznim rešetkama i povučenost redovnika, koji žive uvijek iza zatvorenih i zaključanih vrata, tako da su rednvnici živi zakopani u tim samostanima.  2. Siromašni su redovnici neprestano mučeni bezobraznošću Turaka, koji svaki dan dolaze u samostan, nemilosrdno lupaju na vrata uzvikujući pogrde i prostote, prijeteći da će ih zapaliti i ubiti ako im ne dadnu što oni traže. A traže, netko jesti i piti, netko novca i kad im se ne udovolji željama, batinaju siromašne gvardijane i radi toga su redovnici i napravili vrlo niska vrata u crkvi i samostanu, da ne bi mogli Turci ući s konjima. I Bog zna da u ovome ne lažem.  Život siromašnih župnika još je bolniji od života samostanskih redovnika jer, pošto je Bosansko kraljevstvo brdovito i šumovito, te tek što je završila padina jednoga brda, počinje uspon drugoga, a sela su kršćanska daleko jedna od drugih, te siromašni župnici pješače po 20 i 30 milja dnevno, a Turci mnoge i ubiju u tim pustim šumama.  Osim toga siromašni župnici ni u jednom mjestu nemaju ni crkve ni kuće, jer Turčin to ne dozvoljava, te tako uvijek jedu hladnu hranu kao bježeći da bi dostigli poslužiti svima. Spavaju na goloj zemlji u siromašnim slamnatim kućicama svojih kršćana. I radi toga iza sebe na konju nose uvijek jedan pokrivač, a na prsima uvijek (nose) Presveti sakrament i sveto ulje."  Sažimajući svoje saznanje isti vizitator fra Ivan za samostan na otoku u Prološkom jezeru (Imotski) ističe: Spomenuti samostan ima pet župa pod turskom vlašću i pod jurisdikcijom makarskog biskupa. To su:  Gorica, mjesto s 15 sela raspršenih malobrojnih obitelji. Župu služi o. Augustin Margarević.  Drinovci, s dva sela. Župu služi o. Šimun Komerić.  Kamen Most, mjesto s deset sela malobrojnih raspršenih kuća. Služi ih župnik o. Stjepan Varić (Vrljić).  Podbila, s osam sela raspršenih malobrojnih obitelji. Župu služi o. Martin Kranević.  Imotski, sa samostanskom crkvom posvećenom sv. Franji. Unaokolo je pet sela, posluživanih od župnika o. gvardijana, a s njim i svim svojim redovnicima.  Za napore što ih poduzimaju franjevci u Herceg-Bosni isti vizitator kaže da:  "Redovnici (franjevci) u kraljevstvu Bosne Srebrene čine ova dabra djela:  Odgajaju kršćane u tolikom strahu Božjem, tako da bi potakli i najokorjelija srca da se smekšaju na pogled pobožnosti tog naroda, koji od početka mise do podizanja stoje sklopljenih ruku, očiju uprtih u oltar, a od podizanja do konca mise stoje s prekriženim rukama. U crkvi muškarci su odijeljeni od žena. Ne poznaju liječnika osim svećenika i ne uzimlju lijekova osim sv. sakramenata i riječi sv. Evanđelja, koje svećenik, položenih ruku na glavu, moli. Veoma su gostoljubivi i prema svećenicima imaju neobično poštovanje, tako da, kad vide svećenika, ne usuduju se sjesti i ako nekada vide da svećenik putem ide, klečeći čekaju blagoslov.  Kod njih nema ljubakanja ni svirke, ni pjevanja, ni psovki. Ako se nekada hoće proveseliti, pjevaju nabožne priče (pjesme), koje su ih redovnici naučili.  Među ovim dobrim kršćanima nema dioba, jer je otac sa sinovima i oženjenim unucima. I svi su složni i žive zajedno u istoj kući, koju vodi najstariji od ljudi i najstarija od žena koje podložni slušaju više nego redovnički.  Iako su opterećeni neprestanim nametima, iako ih Turci neprestano nagovaraju da napuste sv. Evanđeoski zakon, obećavajući im da će ih osloboditi od svih nameta, oni su ipak postojani i čvrsti u svetoj vjeri, jer ih podržavaju njihovi svećenici - župnici.  Svetkovine svetkuju tako dobro, da ne samo ne rade, nego po čitavi dan s krunicom u ruci mole. Došašće (Advent) i korizmu provode s kruhom, vodom i solju začinjenim povrćem, jer u Bosanskom kraljevstvu nema ulja. Toliku pobožnost imaju prema Blaženoj Djevici Mariji i Isusovoj muci da smatraju grijehom jesti maslac petkom i subotom. Ono što obavljaju redovnici u svojoj crkvi u samostanima, mnogo je toga, ali ukratko spominjem, da svake svetkovine propovijedaju na svakoj misi, izlažu Presveti Sakramenat i prije nego dadnu blagoslov, nose ga u procesiji oko crkve. Neka sve bude na slavu Božju.  Osim toga u Bosni ima mnogo šizmatika (pravoslavaca), koji neprestanim poticajima redovnika prelaze svake godine u pokornost svetoj Rimskoj crkvi. Konačno, žao mi je što ne mogu reći sve radi kratkoće vremena, kažem samo sa svećeničkom iskrenošću, da je Bosansko kraljevstvo natopljeno više znojem i krvi, nego vodom.  Župnici u Klobuku su bili:  ·  fra Pavo Petrović (1873. - 24.IX.1875.) ·  fra Franjo Ćorić (17.XI.1875. - 28.IV.1876) ·  fra Martin Mikulić (14.V.1876. - 10.V.1885.) ·  fra Tadija Beljan (14.VI.1885. - 27.V.1889.) ·  fra Ambro Miletić (8.VI.1889. - 5.V.1892.) ·  fra Lovro Soptić (14.V.1892. - 5.V.1896.) ·  fra Ciprijan Brkić (12.V.1896. - 29.V.1902.) ·  fra Žarko Pehar (15.VI.1902. - 14.V.1911. fra Jozo Bencun, mučenik (26.V.1911. - 11.V.1913.) ·  fra Silvestar Vasilj (21.V.1913. - V.1917.)      fra Leo Petrović, mučenik (20.V.1917. - 8.VI.1919.)                      ·  fra Valentin Zovko (15.VI.1919. - 25.IV.1923.) ·  fra Cvitan Dodig (27.IV.1923. - 21.IV.1930.) ·  fra Slavko Luburić (28.IV.1930. - 30.IV.1933.)         fra Kazimir Bebek, mučenik (3.V.1933. - 29.IV.1943.)                         >·  fra Drago Stojić, uznik (IV.1943. - 22.II.1948.) ·  fra Ljudevit Rupčić, uznik (1948. - 15.IV.1951.) ·  fra Alfonzo Jukić, uznik (22.IV.1951. - l2.IV.1953.) ·  fra Ivo Bagarić, uznik (3.V.1953. - 18.IV.1954.) ·  fra Bosiljko Vukojević, uznik (23.V.1954. - 9.X.1960.) ·  fra Vinko Dragičević, uznik (X.1960. - 29. VI. 1974.) i ·  fra Jakov Lovrić, uznik (1973. do 1982.), duhovni pomoćnik ·  fra Zrinko Čuvalo (VIII.1974. - l.XI.1980.) i fra Jakov Lovrić  · fra Tihomir Kutle (8.XI.1980. - IX.1991.) i fra Šimun - Šito Ćorić, duhovni pomoćnik. Fra Šito je bio kratko vrijeme ali je zagrijao mladež za pjevanje. Nakon Šite u srpnju 1983. došao je fra Jerko Penava.      ·  U lipnju 1985. došao za kapelana fra Mutimir Ćorić i ostao do 1986. ·  Fra Vladimir Kozina (20. VIII. 1991-21. VIII. 2000.) je iz temelja obnovio kuću i podigao spomenik žrtvama svih ratova. Škola u Klobuku je otvorena 1907. godine. Nakon Drugog svjetskog rata sagrađena je zgrada za osmogodišnju školu. Kako se promet uvelike pojačao i doveo živote djece u opasnost, fra Vladimir Kozina se dao na gradnju nove školske zgrade. Zgradu je gotovo dovršio. Nada se da će se u njoj početi izvoditi nastava slijedeće školske godine. ·  Koncem 2000. godine došli su u župu fra Stjepan Martinović, (22. VIII. 2000) i prof. dr. fra Andrija Nikić (22. VIII. 2000.). Navedeni franjevci su zajedno s vjernicima živjeli i radili u Klobuku. Radili su na svom duhovnom poslu kako su znali i mogli. Plod njihova rada, uz ostalo je živa Crkva, te predivna crkva, župna kuća, spomenik, škola...

 

Iz knjige fra Andrije Nikića:  KLOBUČKA RODOSLOVLJA nešto sitno obradio Zvonimir Petrović (Marinke Polića)