Klobučka prezimena

Svjestan da žeteoci uvijek idu brazdama sijača, odlučio sam progovoriti o mrtvim pređima: pradjedovima, djedovima, očevima, stričevima i ujacima koji su jedno vrijeme na svojim plećima nosili i ugrađivali  , svoj duh i samu svoju egzistenciju u to da narod ne posrne u povijesni mrak, nego da odgovorno i smišljeno izađe iz situacija koje mu prijeti  U knjigu upisujem brojna njihova imena da ostanu trajno zapamćena i svjedoče o  postojanju na ovom prostoru. Klobučki panjevi poručuju da generacije Klobučana nisu umrle, premda se na njihovu sagu smijenilo   ljudskih generacija. Ovdje   živi hrvatski narod i dugo će   ovdje živjeti.   Rodoslovlja i prezimena uopće, pa prema tome i Klobučka, narodnosni su i jezični spomenici sa zavičajnim jezičnim značajkama. Ona su po naravi selilački spomenici, dragocjena vrela u proučavanju čestih i zamršenih hrvatskih migracija sa svojih hercegovačkih strana, i to od njihove pojavnosti do danas.  Kao što svakodnevno prolazimo pored starih zgrada velike kulturne i povijesne vrijednosti koje ne primjećujemo jer smo navikli da su tu pored nas, a posvećujemo im se tek kad nas netko o njima priupita ili nam te vrijednosti ugrozi, tako se ponašamo i prema prezimenima. Nosimo ih i prihvaćamo kao gotovu i nepromjenjivu činjenicu oko koje ne treba gubiti riječi.   Međutim, nakon isčitavanja podataka iz matičnih knjiga shvatio sam značenje prezimena i otkrio spomenike neprocjenjive vrijednosti. Taj spomenik smo dobili samim rođenjem i nosimo ga sve do smrti.   Za Klobučane sada su njihova prezimena materijalizirana u obliku knjige.   Ukratko, ovo je knjiga o klobučkom identitetu, knjiga što dokazuje da sve što nas okružuje, sva naša prošlost i sadašnjost predstavlja svojevrsni spomenik. Knjiga je ponuda koja omogućava da se pronađu odgovori na vječna pitanja odakle smo i tko smo.   Ova knjiga je autentični mozaik o ljudima u jednoj mukotrpnoj povijesti, o povijesnom hodu po mukama, o povijesti koja je istinita i koja je životna jer se oslanja na prezimena kojima su dotični Ijudi obilježeni kao sudbinom, o prezimenima kao povijesnim, narodnosnim, jezičnim i migracijskim spomenicima. Iz upisanih imena očitana je  stoljetna, a djelomično i preko tisućljetna povijest Klobuka. Klobuk je uvijek svojim imenima pričao autentičnu povijest, ja sam je pokušavao samo očitati.  Ova knjiga koja se pojavljuje na razmeđu dvaju tisućljeća sadržava pravu klobučku povijest drugog tisućljeća, preko prvog spomena pojedinih prezimena, pa do 1905. godine, a preko popisa kućedomaćina i do kraja dvadesetoga stoljeća. Ovom knjigom ispunjen je veliki dio duga sadašnjih generacija prema svojim precima i svojoj prošlosti.  Voleći svoj narod i školu u kojoj sam 1956. položio malu maturu na stranicama ove knjige ostavio sam dio svoje ljubavi i znanja te skinuo prašnjavo ruho sa starih papira. Konačno pokušao sam pokazati veličinu i poruku zapisa u maticama o klobučkim prezimenima VUKOJEVIĆ  Vukojevići su vrlo star i brojan hrvatski rod čija je matica u Klobuku. Od Vukojevića su nastala nova prezimena: Antić, Brkić, Blaškić, Mandže, Madunić, Macan, Markezan, Međugorac, Pezić, Petrović i šimunović. Na pojedinim mjestima uz prvotno prezime Vukojević dodano je alias, što znači drugačije. Prema prikupljenim podatcima iz dostupnih i sačuvanih Matičnih knjiga pleme Vukojević pokušao sam svrstati u dvije skupine. Najprije sam ispisao poimenične podatke vezane uz Klobuk s upozorenjima kad se  rađalo  novo prezime koje je dominantno. Matični upisi su povijesno vrijedni i mogu se provjeriti u ispisima odgovarajućih matičnih knjiga s rednim brojem upisa tijekom spomenute godine.  U starije vrijeme to se odnosilo na župe zaostroškog samostana, a u novije vrijeme župe u Veljacima i Klobuku. To je glavni izvor i za podatke koji slijede. Upisi pojedinih osoba su se odavno odnosili na dijeljenje sakramenata krštenja i vjenčanja u okviru drevne župe Veljaci. Druga posebnost je vezana uz sporadične zapise koji su ubilježeni u matičnim knjigama župa zaostroškog samostana.  Posebno mi je bilo  struko poučno upozoriti na sporadične zapise o povremenim krštenjima i vjenčanjima osoba iz plemena Vukojevića, koji su živjeli u Hercegovini, a sakramente primali u primorskim župama. Imaju ti podatci i  struku povijesnu oznaku.  U drevnoj Matici krštenih u Zaostrogu 1693. upisana su krštenja pojedinih osoba s prezimenom Vukojević.  Evo redoslijeda upisa krštenika:   1693. krštena Božica kći Nikole Vukojevića iz Klobuka.  1693. krštena, je šima kći Lovre Vukojevića  1696. kršten je Antun sin Lovre Vukojevića  1696. kršten je Mijo sin Petra Vukojevića iz Klobuka  1697. kršten je Jure sin Filipa Vukojevića  1698. kršten je Mijo sin Petra Vukojevića iz Klobuka  1699. krštena Ivana kći Marijana Vukojevića  1699. krštena je Matija kći Filipa Vukojevića  1699. kršten je Mate sin Lovre Vukojevića  1700. krštena je Cvita kći Pavla Vukojevića iz Klobuka  1702. kršten je Ivan sin Nikole Vukojevića iz Klobuka  1704. kršten je Mijo sin Filipa Vukojevića iz Kljenka  1704. krštena je Tadijana kći Nikole Vukojevića   U Matici vjenčanih 1720. upisano je vjenčanje Jure Vukojevića s Ivanicom Vuinčević. Svjedoci su bili Ante Vukojević i Mijo Rešetar.U Matičnoj knjizi vjenčanih u Gabeli je upisana ženidba Mije sina Petra Vukojevića iz Klobuka iz 1724.   U popisu katolika iz 1742. upisano je šest kućedomaćina s prezimenom Vukoević = Vukojević.   Mijo Vukojević s petnaest članova obitelji  Ante Vukojević s deset članova  Ivan Vukojević s četiri člana  Toma Vukojević s dva člana  Jela Vukojević s četiri člana  Stipan Vukojević s pet članova.   Godina 1768.U vrijednom popisu iz 1768. popisane su slijedeće obitelji Vukojevića:   Ivan Vukojević s 5 članova  Mijo Vukojević s 10 članova  Jure Vukojević s 4 člana  Jozo Vukojević s 14 članova  Ilija Vukojević s 13 članova  Petar Vukojević s dva člana.   Evo izdvojenih podataka iz matičnih knjiga:   Godine 1788. kršten je u Veljacima Mate sin Ante Vukojević a i Božice Čuljak iz Klobuka.  1790. kršten je Jure sin Mate Vukojevića, alias Mandže iz Klobuka i Jake Pavlović iz Brotnja. Jure se preselio na majčinsko imanje u Ograđenik. Od njega su nastale Mandže.  1790. kršten je Mijo sin Ante Vukojevića iz Klobuka i Božice Čuljak.  1792. krštena je Matija kći Mije i Božice Učiar iz Poljica.  1792. kršten je Ivan sin Mate Vukojevića - Mandže iz Vitine i Jake Pavlović.  1796. kršten je Bono sin Ante Vukojevića i Božice Čuljak. Od ovog Ante nastali su Antići.   Iz Klobuka, svoga matičnog prebivališta, Vukojevići su se raseljavali tako da su do prije oko 100 godina, dakle, do oko 1900., bili nastanjeni u Klobuku, Tihaljini, Grudama, Vašarovićima, šipovači, Veljacima, Vitini, Međugorju, Ograđeniku, Vrgorcu, Kljenku, Imotskome i podhumskim selima kod Konjica. U Klobuku se, nažalost, stablo Vukojevića osušilo. Današnja obitelj Vukojevića doselila je iz šipovače da sačuva to drevno prezime u prvobitnom zavičaju. Gosp. Stanko Barbarić iz Zagreba, sin pok. Boška i unuk Petrova i fra Markova brata Franje pretvori ovu odavno napuštenu kuću i dvorište u molitveni i spomenički prostor Stanko Barbarić pok. Boška.