Ivanjdanjski svitnjak smo zapalili isprid Ivice Polića kuće,  pokretač svega je bija Ivica Polić a pomagači su bili: Goja i Rvoja Lošić Jr., Ivan Radovanov, Marin Polić, Đono Polić i  sva dica iz susjedstva sa  Blagon Puzinin... Ložili smo bandere, staru smokvu i sl.  Slika nema ali ima kratki video  

 

 

Ivanjdan je veliki godišnji blagdan u hrvatskom puku. Stari običaj koji se zadržao i danas uoči Ivanjdana paljenje je vatri - svitnjaka ili ivanjskih krijesova koji se najčešće pale na humcima, brdima ili seoskim raskrižjima. Oko svitnjaka skupljao se mlađi i stariji svijet.

Donedavno je bio običaj da se svitnjak pali kod svake kuće i da se na najuočljivijim mjestima pale veliki svitnjaci. Te se vatre sastoje od suha granja i korova, smrekovine i sličnog i pale se u manjim ili većim hrpama. Paljenje svitnjaka otpočinje u sumrak, a uz pjesmu i igru ostaje se do kasno u noć. Dugo se iza toga prepričavalo bi se čiji je svitnjak i u kom selu bio najveći.

Narodno je vjerovanje da te vatre služe odgonjenju svih zlih sila, vještica, demona, i svih nazloba. "Zlo" može imati i stvaran oblik, npr. navala skakavaca, gusjenica i sličnih prirodnih nametnika. U narodnoj svijesti živi vjerovanje da poljima neće štetiti zle sile sve dokle dopire sjaj i dim vatre.

Uz svitnjak bi se zapjevalo, malo pojelo, pa i popilo. Vjerovalo se da tko ujutro prije svih progaza po pepelu svitnjaka, ne će imati uboja, čireva niti bilo kakvog oboljenja stopala koja u to doba, kada se obično hodalo boso, nisu bila rijetka. Uz svitnjake se okupljaju svi, i stari i mladi, koji, nakon što po starome običaju izmole Anđeo Gospodnji i tri očenaša za svoje i za zdravlje svojih najbližih, ostaju dugo oko vatre i pjevaju, dok djeca preskaču već pomalo jenjalu vatru.

  IVANJSKI SVITNJACI

Po svu noć gore na brdima mojim:
Plamenom žarkim samo nebo krase,
Zvijezde ih sjajem osvjetljuju svojim ...
I tek pred suncem nečujno se gase

Kad oni plamte — suza kradom blista
U zjeni starca, u djetinjem oku;
Ovo su ona svjetla prva, čista,
Što nose sobom mir, radost duboku!

I za njih granje skupljali smo s puta
Da plamen im se ne zgasi do zore,
i držeći se majčinoga skuta
Gledasmo gdje se plamenovi bore:

Koji će ljepšom svjetlošću da sine,
Koji će u noć tamnu duže sjati ...
l duša mi se s njima k nebu vine
Želeći svima svu ljepotu dati.

A iz njih iskre vrcale bi sjajne,
Ko da su zvijezde s visokoga svoda,
Majke su priče šaptale nam tajne;
Slušasmo drhtaj vilinskoga hoda.

Još oni uvijek na brdima gore,
I sjajem svojim samo nebo krase;
Sa njima bdijem, moleći do zore ...
I tek pred suncem nečujno se gase.
 
s. Marija od Presvetog Srca 

Komentari (0)Add Comment

Napišite komentar

busy