NAŠI MUČKI UBIJENI MUČENICI!

U veljači se na poseban način prisjećamo pobijenih fratara od kojih je većina u tom mjesecu u mržnji vjere nemilosrdno pogubljena. Njihova nevino prolivena krv nas obvezuje da ih nikad ne zaboravimo. Bogu želimo zahvaliti za njihovo svjedočanstvo vjere, te s njima i preko njih moliti za naše danas i sutra.  fra Leo Petrović, provincijal, povjesničar (Klobuk, 1883.   Mostar, 1945.). Osnovnu školu završio u Veljacima, gimnaziju na š. Brijegu, a bogosloviju u Mostaru i Fribourgu. U franjevački red primljen 1900., a za svećenika zaređen 1905. 

U Fribourgu doktorirao 1908. disertacijom Disquisitio historica in originem usus slavicae idiomatis in Liturgia apud Slavos praecipue Chroatos te postao prvi doktor Hercegovačke franjevačke provincije. Potom do smrti djeluje u Mostaru (osim što je bio župnik u rodnom Klobuku 1919.   25.) kao profesor, odgojitelj, župnik i gvardijan, tajnik, bilježnik i konzultor Biskupskog ordinarijata. Od 1937. do 1943. generalni je vikar hercegovačkih biskupija. God. 1943. izabran je za provincijala. Sa šestoricom subraće ubili su ga partizani u veljači 1945. i bacili u Neretvu. Objavljivao je članke u raznim časopisima, a osobito mu je vrijedno djelo o bosanskim krstjanima pod naslovom Kršćani Bosanske crkve, koje je izišlo posthumno u Sarajevu 1953. (2. izd. Sarajevo-Mostar, 1999.).  Činilo se da je fra Leo Petrović najprikladnija osoba za upravitelja Provincijom u to teško doba koje se približavalo. Bio je, posebno u Mostaru, od svih poštovan, priznat kao javni radnik velika iskustva i razboritosti, a dugo godina bio je generalni vikar mostarsko-duvanjskoga biskupa. Svoj rad započeo je u novoj službi, pun dobre volje i odlučnosti sve svoje snage posvetiti dobru Provincije. Bio je svjestan sudbonosnih vremena, ali uvjeren da i tada treba ostati na svomu mjestu i postupati prema pravilu svoga zvanja. Budući da se ubrzo navršavalo stotinu godina otkad je 23. srpnja 1846. blagoslovljen temeljni kamen samostana na širokomu Brijegu, smatrao je to zgodnom prigodom koja će potaknuti hercegovačke franjevce na odvažnost, koju su imali njihovi prethodnici kroz prošlih stotinu godina. Napisao je jedno dugo okružno pismo, potpisano 6. veljače 1944., u kojemu je iznio kratku povijest rada franjevaca u Bosni i Hercegovini, a posebno u Hercegovini u posljednjih stotinu godina (l844.   1944.). Iznio je i nacrt za pisane radnje, koje je za tu prigodu trebalo pripraviti.        Međutim, okolnosti nisu dopustile za tu proslavu što javno učiniti.